Branilaca Bosne 2A
Zenica, Bosna i Hercegovina

+387 32 442 750
info@chronos.ba

PON - PET
08:00 - 16:00

[box type=”shadow” ]Neočekivani uvid američkog ekonomista Johna E. Goloba da zaduživanje države indirektno povećava nejednakosti u društvu, prikazuje Tomislav Globan. Upozorava da američki primjer treba proučiti barem kao znak opreza prije daljnjeg povećanja duga države da bi se pomoglo radnicima [/box]

Problematika ekonomskih nejednakosti i “vječna borba” između rada i kapitala trenutno je jedna od najpopularnijih tema među svjetskim ekonomistima, posebino uzburkana best-sellerom Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću“. Rad američkog ekonomista Johna E. Goloba prezentovan na nedavno završenoj naučnoj konferenciji uglednog američkog udruženja Western Economic Associationa u Denveru na kojoj sam imao sreće prisustvovati, pokušao je odgovoriti na pitanje kako rast američkog javnog duga utiče na distribuciju ukupnog nacionalnog dohotka između rada (radnika) i kapitala (korporacija). Potiče li zaduživanje države rast dohodovnih nejednakosti i u čiju korist? Rezultati koje je Golob dobio bacaju novo svjetlo na ovu tematiku.

Iako bi se površnom čitatelju domaćih dnevnih novina moglo učiniti kako je svijet i dalje u globalnoj recesiji i lošem poslovnom okruženju, stvarni podaci govore kako korporativni profiti u SAD-u rastu te je njihov udio u nacionalnom dohotku ove najveće svjetske ekonomije najviši još od početka Velike depresije 1929. godine! Međutim, službene statistike govore kako je, s druge strane, udio naknada radnicima u istom “kolaču” pao na najniže razine u posljednjih 60-ak godina. Istovremeno, javni dug SAD-a dosegao je najviše razine od završetka Drugog svjetskog rata te je premašio 100 posto BDP-a. Jesu li ove pojave međusobno povezane? Čini se da jesu.

Korelacija je tu – ali, što je uzrok a što posljedica

Uprosječe li se podaci za posljednjih deset poslovnih ciklusa poslijeratne američke privrede, Golobova analiza otkriva kako su u dugom roku razdoblja visokog javnog duga u SAD-u bila pozitivno povezana s visokim udjelima korporativnih profita u nacionalnom dohotku (Slika 1a), a negativno s udjelima plata i doprinosa radnicima (Slika 1b). Visoki koeficijenti determinacije otkrivaju snažnu korelaciju među varijablama u oba slučaja, no ne odgovaraju na pitanje kauzalnosti, odnosno što je u ovom slučaju “kokoš”, a što “jaje”.[1]

Veza javnog duga i udjela korporativnih profita u nacionalnom dohotku
Veza javnog duga i udjela korporativnih profita u nacionalnom dohotku (1a)
Veza javnog duga i naknada zaposlenima u nacionalnom dohotku
Veza javnog duga i naknada zaposlenima u nacionalnom dohotku (1b)

Postavlja se pitanje zašto bi pojačano zaduživanje države omogućavalo veći udio dohodovnog kolača kapitalu, a manji radnicima? Golob nudi objašnjenje za ovaj fenomen preko kanala privatnih investicija. Naime, iako u kratkom roku krpljenje budžetskih rupa novim zaduživanjem povećava raspoloživi dohodak kućanstava i time povećava agregatnu potražnju u ekonomiji, u dugom roku efekti su suprotni. Visoki deficiti budžeta dugoročno smanjuju nacionalnu štednju, a ukoliko se navedeni manjak ne nadoknadi većim priljevom inozemnog kapitala ili povećanom domaćom štednjom, deficiti će smanjiti domaće investicije, kao i nivo kapitala potrebnog za investiranje.

Posljedica će biti pad dugoročne razine BDP-a, a time i dohotka od rada. Dug, dakle, dugoročno istiskuje investicije, što se u makroekonomiji domišljato naziva efektom istiskivanja.

Visok profit države dok su niske privatne investicije

S druge strane, niži nivo kapitala povećavaju prinos na kapital, što povećava korporativne profite, odnosno njihov relativni udio u nacionalnom dohotku. Slika 2 potvrđuje da su udjeli profita u nacionalnom dohotku u prosjeku bili najviši u razdobljima niskih privatnih investicija. Drugim riječima, visoko zaduživanje države u dugom roku preusmjerava novac iz džepova radnika u džepove korporativnog kapitala.

Veza privatnih investicija i udjela korporativnih profita u nacionalnom dohotku
Veza privatnih investicija i udjela korporativnih profita u nacionalnom dohotku (2)

Implikacije ovakvih nalaza vrlo su zanimljive. Uobičajno, profiti preduzeća se kroz dividende prelijevaju u džepove dioničara, koje u najvećem broju čine pojedinci s viših nivoa dohodovne “ljestvice”. To znači da će rast udjela korporativnih profita nauštrb plata radnika u ukupnom nacionalnom dohotku dodatno poticati koncentraciju dohotka među ionako bogatijim pojedincima. Prema tome, ukoliko rast javnog duga dovodi do redistribucije dohotka od strane rada u korist kapitala, jasno je da zaduživanje države indirektno povećava i nivo dohodovnih nejednakosti u društvu.

Iako je analiza napravljena na primjeru najveće svjetske ekonomije, zaključci o pozitivnoj vezi između visokog javnog duga i većih dohodovnih nejednakosti morali bi biti od velikog interesa i nositeljima ekonomskih politika te ostalim stakeholderima u malim visokozaduženim ekonomijama poput naše. Barem kao znak opreza prije novih poziva na daljnje povećavanje nivoa duga države u svrhu pomoći radnicima u borbi protiv dohodovnih nejednakosti.

Referenca:
John E. Golob (2014) Is the Federal Debt Raising Corporate Profits and Reducing Labor's Share of National Income? Unpublished working paper, presented at 2014 WEAI Conference in Denver, 27 June – 1 July 2014.

[1] Navedeni su rezultati potvrđeni i ekonometrijski, odnosno procijenjenim regresijskim jednačinama u kojima su kao kontrolne varijable uključene i razina privatnih investicija, stope rasta BDP-a i cijene nafte.

Autor: Tomislav Globan – banka.hr