Trenutno je „na snazi“ akcija inspektora najavljena kao „Pojačan inspekcijski nadzor u FBiH“ od strane Federalne uprave za inspekcijske poslove, a cijela vijest je objavljena (i najavljena!!!) u medijima neposredno pred početak „akcije“.
Već je sedam dana prošlo od kako „inspektori hodaju“, kontrolišu, sankcionišu, zatvaraju objekte i straše narod.
Sva ova priča „inspektori hodaju“ je moguća jedino kada je smjestim u naše okruženje. U svim normalnim državama svijeta inspektori kontrolišu kontinuirano, država educira na različite načine svoje građane o njihovim obavezama, nema prepadanja, adrenalinskih šokova i najava „akcija“.
Zašto najavljivanje akcije? Da bi se (neki) poduzetnici pripremili pa sve one koji rade „na crno“ privremeno prijavi. Da bi (neki poduzetnici) počeli evidentiranje cijelog prometa putem fiskalnih kasa? Ili zbog nekih trećih interesa?
Akcija je najavljena u „svrhu provođenja pojačanih inspekcijskih nadzora za poboljšanje stanja u oblasti poštivanja Zakona o radu i Zakona o fiskalnim sistemima u FBiH, a sve s ciljem stabilizacije uplate prihoda u fondove Zavoda PIO/MIO te kantonalnih zavoda za javno zdravstvo u FBiH kako bi navedene institucije mogle nesmetano izvršavati svoje zakonom propisane obaveze.“
Znači, predmet kontrole su: radno-pravni status zaposlenika i fiskalizacija.
Kontrola rada na crno
Za zatečena lica (zaposlenici ili oni koji rade, a taj status nemaju) se prvo kontroliše status, tj. da li je u radnom odnosu ili ne. Ako nije u radnom odnosu, nalaže se prijava u radni odnos. Ako jeste u radnom odnosu, onda se kontroliše: ugovor o radu, isplatne liste, plaćanje doprinosa, obračun plaća, …
Ponekad dvojim je li bolje da se u objektu zatekne neprijavljen radnik, pa se sve završi na nalogu za prijavu (i kazni) ili da je prijavljen, pa se počnu tražiti „mane“ Ugovoru o radu i isplatnim listama.
Šta su tu najčešće primjedbe?
- Gospoda inspektori traže da se, bukvalno, čitav Kolektivni ugovor unese u Ugovor o radu (minuli rad, dani godišnjeg odmora, prekovremeni rad, topli obrok, prevoz na posao i sa posla) i sijaset drugih prava i obaveza koja su drugim propisima regulisana. Zašto to unositi u Ugovor o radu i insistirati na formalizovanju statusa tog (najčešće obespravljenog) radnika kada on dobija SAMO PLATU i ima MINIMUM PRAVA. Sve ostalo je, u najvećoj mjeri, misaona imenica. Može se sve to po dva puta unijeti u Ugovor o radu i reći, na primjer, da zaposlenik ima pravo najmanje na 18 dana godišnjeg odmora, ali on će otići onda i biti onoliko kako mu poslodavac odobri. Ne slažem se sa takvim tretmanom zaposlenika, ali to je naša zbilja, i insistiranje na formalizaciji samo može pogodovati poslodavcu, a nikako zaposleniku.
- Još jedna „stvar“ za koje vole da se hvataju jeste minuli rad, naročitu u slučajevima kada se doprinosi obračunavaju na najnižu plaću. Gdje je tu minuli rad u visini 0,6%? Zakon o radu ga nije niti jednom pomenuo, i jedino mjesto gdje se nalazi jeste Kolektivni ugovor (opšti i granski). Opet formalizovanje i insistiranje na poštivanjem neusaglašenih propisa.
- Sadržaj platne liste je jako bitan, iako nigdje decidno nije propisano kako bi trebao da izgleda. Po njihovim tumačenjima, na platnoj listi bi trebalo da bude navedena: najniža plaća, koeficijent složenosti posla (ako postoji), minuli rad, dani godišnjeg odmora, dani praznika, bolovanja i svih plaćenih ili neplaćenih odsustava. Nisam sigurna za krvnu grupu, ponekad traže da i ona bude navedena.
U svemu navedenom ja vidim samo insistiranja na formalnim stvarima: sadržaj Ugovora o radu, platne liste, formalan broj dana godišnjeg odmora, plaćenog odsustva za vrijeme praznika i sl.
Koliko zaista taj zaposlenik uživa prava koje je (formalno) navedeno u Ugovoru o radu? Koliko je zaista dana proveo na godišnjem odmoru? Da li radi za vrijeme praznika? Da li radi više od 40 sati sedmično? Sva suštinska pitanja su stavljena na stranu, a u prvi plan je stavljena čista formalnost kojoj je jedini cilj- punjenje budžeta kaznama i uglavnom privremenom prijavom zaposlenika.
Ne treba biti posebno pametan da se povuče paralela sa angažovanjem na desetine mladih ljudi kao „volontera“ ili „pripravnika“ u organima uprave i ćerkama institucijama. Koja prava imaju ti mladi ljudi? Prava da nose kafu, poštu, odlažu dokumentaciju, sjede uglavnom besposleni, neprijavljeni, sa naknadom u visini toplog obroka. Ni takav angažman nije u skladu sa propisima, ali, država stanuje nedje drugo, pa je se tiču i drugi propisi. Ovi prvi su za „malu raju“, a ovi drugi su za njih.
Kontrola fiskalizacije
Kontrola fiskalizacije je posebna priča. Mislim, kome je uopšte (osim lobijima) trebala fiskalizacija? Neuk čovjek pokušava da povuče paralelu sa PDV-om, fiskalnom kasom, prometom i prihodom. Nikakve veze između ove četiri kategorije nema, u kontekstu fiskalizacije.
PDV je državna priča, fiskalizacija entitetska. Fiskalizuje se promet, a ne prihod. Fiskalizovan promet se „šalje“ u entitetske Porezne uprave, a Upravi za indirektno / neizravno oporezivanje (koja je nadležna za PDV) nisu namijenjeni ovi podaci.
Ali, formalno moramo zadovoljiti propise i „kucati“ svaki promet, slati dnevne, mjesečne i godišnje izvještaje u Poreznu upravu, voditi KDI, …
Formo, zadovolji me suštinom bar malo!
I za kraj, problem koji odavno postoji, a tek u ovim „akcijama“ zasja punim sjajem.
Mali poduzetnici, obrtnici, trgovci, ugostitelji, ne mogu da obavljaju više djelatnosti. Na primjer, mesarski obrt ne može da prodaje jaja ili piletinu (izuzev ako nisu njegov proizvod), jer se to smatra trgovinom, a trgovina je regulisana posebnim propisom. Isto tako, trgovac može prodavati samo trgovačku robu (po definiciji je to roba u nepromijenjenom stanju), ali se ne može uz to baviti i uslugama, ili ne daj bože proizvodnjom. Ta ograničenja postoje samo za samostalne poduzetnike, i za neke djelatnosti (npr. mesari, zlatari, ugostitelji) predstavlja problem u smislu ograničenja asortimana koji se prodaje.
To je “poslastica” za kažnjavanje, školjke jaja među narezanim telećim šniclama. Mora se znati čija su jaja!
Kada god pišem o obavljanju više djelatnosti u jednom objektu, sjetim se jedne talijanske picerije u Budimpešti u kojoj sam mogla: pojesti picu, naručiti hranu za ponijeti, koristiti usluge interneta (nekoliko laptopa u uglu), kupiti talijansku tjesteninu, sosove i sl. Sve u 50-tak kvadrata, u Budimpešti, u Mađarskoj, kojoj smo mi nekada bili „pojam“ razvoja i prosperiteta.
Ali, bitno je da mi imamo miliciju koja trenira strogoću.
Fotografija preuzeta sa: https://pixabay.com
