Čini mi se da sam se čitav radni vijek bavila pisanjem. I to ne običnim pisanjem. Ušavši u područje računovodstva i poreza, a kasnije i revizije, morala sam, htjela to ili ne, tumačiti sebi i drugima Zakone, Pravilnike, Standarde, Uredbe, Odluke i šta već sve ne. Radila sam to uvijek sa ljubavlju, mada ne i uvijek pojednako uspješno.
Međutim, čitav taj period pisanja mi je bio ograničen na formalno tumačenje propisa, gdje se ne može (i nije red) raspisati onako – za svoju dušu. Doduše, imala sam ipak malo prostora u dijelu kritikovanja, karakterisanja propisa, procjena da je neko zakonsko rješenje moglo biti bolje kad je to uredništvo dozvoljavalo.
Zbog tog ograničenja, kao i činjenice da nisam mogla uvijek birati teme, počela sam da zavidim ljudima koji pišu kolumne, blog, i u čijim se riječima mogla osjetiti sloboda i nesputanost. Oni mogu pisati u prvom licu jednine ili u prvom licu množine. Zatim mogu koristiti slobodniji izraz prilikom pisanja, maksimalno forsirati sve moguće stilske figure, od kojih mi je najdraža metafora i simbolika. Mogu kritikovati sve i svašta, jer samo oni „stoje“ iza svog teksta. Činilo mi se, a i sada mi se čini da mogu sve.
I od tada, od perioda mojih prvih divljenja blogerima, rađala se ideja da i ja radim „to“. Međutim, prvo pitanje koje sam postavila sama sebi je bilo: „Gdje, kako i kome pisati?“ Drugo pitanje je bilo: „Možda ja ne znam to tako dobro raditi kao drugi?“ Onda sam stala sa pitanjima i dala sebi odgovor: „Počećeš pisati, na web stranici svoje firme ili na nekoj drugoj, a pisat ćeš onako kako znaš i radićeš to dovoljno dobro.“
Eto, tako je nastala ideja, a teme o kojima planiram pisati su uglavnom vezane za ekonomiju, ali u jednom širokom obuhvatu i na jedan drugačiji i slobodniji način. Ima tu dosta tema i prostora: problemi običnog čovjeka u moru poreznih propisa, poslovanje malog biznisa ili obrta, cijena pokretanja i prestanka obavljanja djelatnosti, razlike između obrta i privrednog društva, freelance, BH turizam, neformalna edukacija ili šta poslije fakulteta?, poslovanje putem interneta, „pametno“ kreditiranje, kućne radinosti, „kako Država vidi koliko zarađujemo?, i sve drugo što mi padne na pamet i za što (pr)ocijenim da bi vama moglo koristiti.
Neformalno, jednostavno, kroz lična i iskustva drugih preslikati određenu situaciju i dati joj smisao kroz odgovor i pouku. Nadam se da ću uspjeti.
I za kraj, hvala Hani Kazazović što me „pratila“ kroz sve ovo (a ona zna što) i što je sa par jednostavnih rečenica objasnila da je ovo što ja hoću sasvim u redu.
Sanela Agačević
