Hana pije čaj, a ja kafu. Tako da odmah na početku otklonim netačnu informaciju iz naslova 🙂
Naš čaj i kafa obično ide uz puno priče koja nije tipična “ženska” priča. Nema recepata, kuhanja, džemova, pekmeza, ajvara, trača, kukanja o muževima, … Sa Hanom je uvijek priča drugačija.
Prošli i pretprošli čaj i kafa su bili propraćeni utiscima sa putovanja po Amerikama*, o čemu je Hana pisala na svom blogu. Mene je interesovalo sve, ali je poseban utisak ostavila priča o konceptu volontiranja u dalekim Amerikama.
Volontiranje živi i u BiH, u stvari, mogu reći da preživljava jako teško djetinjstvo. Država ga je rodila, pustila na ulicu bez da se brine o njemu. Imamo Zakon o volontiranju, pomalo krnj i nedorečen. Međutim, nije zakon dovoljan. Mi nemamo svijest o volontiranju.
Ovako je Hana opisala volontiranje u Amerikama.
Nedavno si napisala post na svom blogu o svojim utiscima o volontiranju u Americi. Možeš li ukratko reći, za početak, šta volontiranje uopće predstavlja za Amerikance?
Koliko sam tokom svoje posjete mogla vidjeti, njima je volontiranje sastavni dio života. Od školovanja se uključuju u volontiranje i kasnije samo nastavljaju. I ponosni su uglavnom na te svoje aktivnosti, ako ih pitate šta i kako rade s ponosom će vam reći sve i vidjećete da u tome stvarno uživaju.
Gdje i na kojim „poslovima“ je najčešće prisutno volontiranje?
Mi smo ih često sretali u muzejima, to je jako često mjesto na kojem se okupljaju.
Ima ih u bibliotekama, uz Crveni križ kad su neke nesreće, u javnim kuhinjama, pomažu beskućnicima, ma svuda.
Kako vidiš koncept volontiranja u BiH?
Ne bih rekla da u BiH postoji koncept.
Sve nam je nekako neorganizovano i ja prva ne znam, osim Crvenog križa, na primjer, gdje bih mogla volontirati.
Znam da se kod nas i nekako okupe mladi oko nekih akcija, ali sistemski nam nije ništa riješeno. Voljela bih da griješim i da sam samo neinformisana.
Da li bi nešto trebalo mijenjati u konceptu volontiranja u BiH, i ako da, na šta bi trebalo staviti akcenat?
Ono što bi trebalo mijenjati jeste da se nekako organizujemo i da radimo na tome da volontiranje promovišemo. Da to podignemo na pijedestal i da se volonteri osjećaju ponosno zbog onog što rade. Isto tako treba ponuditi mogućnosti da svako u skladu sa svojim sposobnostima i interesovanjima nađe prostor da dio svog vremena donira društvu volontirajući.
Mi sada imamo situaciju da, čak i kad neko volontira, većina gleda sa strane i komentariše kako on to sigurno radi za neke novce, jer je kod nas još uvijek taj koncept doniranja vremena ljudima nepoznat i čudno im je da prosto neke stvari radiš zato što želiš pomoći i što ih voliš. Na tome treba raditi, a posla je previše.
Kada porediš koncept volontiranja u Americi i u BiH, možeš li naći neku poveznicu?
Svuda ima ljudi koji su spremni da pomognu na razne načine i to nam je poveznica. Razlika je samo u tome što Amerikancima sistem pomaže od malih nogu da se organizuju i dio sebe daju društvu, a kod nas je to sve na nivou dobre volje. Mnogo puta kod nas gledam genijalne akcije ljudi koje nastanu spontano i kojima se priključe mnogi, samo zato što u sebi imaju tu želju da pomognu. To treba iskoristiti i nekako uvezati i organizovati. Napraviti da volonteri, ljudi koji daju dio svog vremena i znanja postanu uzori drugima, a ne da ih se gleda sa čuđenjem.
Ako bi morala izdvojiti pet „stvari“ koje su te posebno dojmile u Americi, koje bi to bile?
Uh… sloboda govora i poštovanje različitosti. Sloboda govora i poštovanje različitosti. Sloboda govora… 🙂 Mogu to 5 puta ponoviti?
Šalim se. Ali da, najjači utisak mi je bio, jer smo išli kao blogeri i ljudi koji javno iznose svoje mišljenje, i kad smo pitali novinare i druge da li imaju problema zbog toga, a oni se čudili što to pitamo.
Druga stvar, to isticanje različitosti se kod njih njeguje i gdje god se okrenete vidite ljude različitih boja kože, crta lica, parove raznih kombinacija kako se vode za ruke i sve to je meni bilo prelijepo. Jer mi ovdje na nož dočekujemo sve različitosti i ponašamo se prema njima kao da su mane, a ne bogatstvo.
Vjera u sistem je treće što je genijalno. Oni itekako imaju problema u onolikoj državi, ali vjeruju u sistem i u njegovu zaštitu i rade na tome. Trude se svoje probleme riješiti kroz institucije.
Poštovanje zakona – posebno onih o nepušenju na javnom mjestu. Uživala sam u tome 🙂
Ljubaznost, posebno u uslužnim djelatnostima. Nema namrgođenog konobara, nema neljubaznog portira ili radnika na kasi. Mi se ovdje čudimo kad nas neko tretira kao ljudsko biće i uvijek to nešto kao ističemo. Oni su to utrenirali i čak i ako je naučeno prija. Prosto prija kad te svi uslužuju uz osmjeh od uha do uha.
* Putovanje po Amerikama je termin koji se ugnijezdio kada su Hana i tri blogera putovali po Amerikama. Razlog nepoznat.
Razgovarala: Sanela Agačević
Fotografije preuzete sa: www.cyberbosanka.me
