Još od prošle godine imam namjeru da napišem jedan tekst o turističkim ponudama mjesta na kojima sam bila, da napravim komparaciju sa domaćom turističkom ponudom, i da dam neke savjete iz vlastitog iskustva. I evo tek sada, nakon ovogodišnjeg putovanja, kada su impresije dovoljno nadošle, počeh kuckati.
Putovati autom
Još od 2009. godine, kada smo počeli praktikovati ovakav vid putovanja, idemo „u vlastitoj režiji“, odnosno svojim autom. Zaustavimo se gdje želimo, ostanemo koliko hoćemo, obilazimo šta nam se svidi. To su neke od dobrih strana putovanja „u vlastitoj režiji“. Ona druga strana je neizvjesnost i prepuštenost sebi, kada je kvar na vozilu, kada je nevrijeme, kada nas rezervisani smještaj neugodno „iznenadi“ i slično. Ali, uvijek kažem, ili se tješim, da je čar takvih putovanja upravo u njihovoj neizvjesnosti i nekom, recimo blažem obliku avanturizma.
Naša putovanja nikada nisu bila usmjerena na jedno mjesto, to je uvijek bila neka „ruta“ koja obuhvata 4 – 5 većih gradskih centara i u prosjeku 3 – 4 hiljade kilometara, sa obaveznim izbjegavanjem auto puta. Auto put je jurnjava u kojoj se ama baš ništa ne vidi, a cilj ovakvog putovanja jeste vidjeti što više malih mjesta, neobičnih kafana i restorana, vidikovaca i sl.
Putovati autom jeste naporno, ali je prava prilika da se zaista maksimalno „osjeti“ život običnih ljudi u zemlji gdje se putuje. Pored sve prtljage, bitno je pripremiti živce i strpljenje.
Rezervacija putem interneta
Internet daje ogromne mogućnosti kada je u pitanju rezervacija smještaja, i uvijek ga rado preporučujem. Nismo imali problema u smislu da nas je neko „izradio“ sa rezervacijom, ali je pravilo da se najmanje 10% oduzme od ukupnog utiska kada se čitaju opisi smještajnih kapaciteta, sadržaji, kvalitet kreveta, veličina tv-a i broj kanala, dostupnost wi-fi i sl. Uvijek treba sve najmanje dva puta potvrditi.
Desilo nam se u Budimpešti da smo imali potvrđeno da je parking uračunat u cijenu, a kad samo stigli, Mađar je hladno tražio za 5 dana 60 EUR-a na ime troškova parkinga. Mađari su, usput rečeno, jako hladni, proračunati, ili jednostavno rečeno – grubi. Vjerovatno bi i ja bila takva da živim u onoj ubitačnoj ravnici i ne vidim brda na kilometre. Dobili su EU i novčanice sa puno nula, a izgubili sebe.
Može vam se još desiti da u sobi dobijete malu plazmicu sa samo dva kanala, pa izvolite gledati. Krevet može biti premal, strop prenizak (ako ste u potkrovlju), klima pokvarena, čak i kada cijena nije mala. Zato obavezno treba pogledati preporuke i ocjene koje se daju na osnovu recenzija i mišljenja gostiju.
Uglavnom, skoro svaki smještaj, bilo da je hotel, motel, hostel, bad & breakfast ima svoju web stranicu ili ga možete naći na www.booking.com. Ja sam uvijek preferirala da direktno kontaktiram, a ne preko posrednika, ali znam od poznanika da i preko booking-a ide sve ok.
E sad, kada se rezerviše „krevet“, puno je lakše u odnosu na rezervaciju kampa, odnosno traženje adekvatnog kampa. I razvijenije zemlje Zapada kampiranje su pomalo ostavili zapostavljeno. Teško je naći tačne (bar približno) informacije o kampovima putem interneta, jednostavno – kampovanje se toliko razlikuje u zavisnosti gdje se kampuje, ko kampuje i sa čime kampuje (šator ili prikolica).
Soba ili kamp
Sada k'o iz topa kažem – soba, a 2009. sam govorila – kamp. Kampovanje je krasna stvar, ali je bitno – gdje i sa čime kampujete.
Na primjer, kampovi na Lago di Garda su krasni. Mi smo se smjestili u malom kampu na samoj obali jezera u blizini Desenzana, što je meni bilo tako romantično. Međutim, putujući dalje prema Veneciji, naišli smo na neki divlji kamp jer su svi „normalni“ kampovi bili prepuni i rezervisani, odakle smo se morali maknuti jer smo doživjeli pravi potop. Loš kamp, bez mogućnosti da se šator „ukopa“, da se oni klinčići pozabijaju u zemlju (jer zemlje nema i sve je pijesak). To je bilo iskustvo zvano „katastrofa“, a iako volim Italiju, zamjeram im na prevelikoj dozi nonšalancije i bezobzirnosti.
I tu nastaje problem. Ili bolje reći – tu se vidi taj „avanturistički“ aspekt kampovanja kada se nađete u neuslovnom kampu, a niste znali da je takav. Gdje sada? Mokar šator, mokri mi, sve mokro, a sat do ponoći. Dvije su mogućnosti: spavati u autu ili nagaziti na gas pa – donekle. Takvi trenuci me izlude, a volim ih najviše.
Tu veče smo iz Venecije prešli ne znam koliko kilometara, vozeći cijelu noć, do juga Austrije, tačnije Villacha i jezera znakovitog imena, Faaker See. Isplatila se cjelonoćna vožnja, pronašli smo krasan kamp Gruber i ostali još 4 dana.
Italija i južna Austrija, po našim iskustvima, imaju „normalne“ običaje kampovanja, za razliku od sjevernijeg dijela Austrije i Švicarske, što me neugodno iznenadilo. Moj pojam kampa se veže za Jadran, više sunca nego kiše, više temperature i – more (i to Jadransko). Mjesta na kojima smo mi bili su jezera, često obrasla onom travom gdje se ja jednostavno ne mogu kupati. Vrijeme je još jedan bitan faktor, i zato se u tim područjima rijetko može vidjeti šator, uglavnom su sve prikolice, kamp kuće ili kamp kućerine sa svim mogućim karafekama, jer vrijeme je uglavnom kišovito i temperature se čak i u avgustu znaju spustiti nisko.
Tražeći adekvatan (po mom ukusu) kamp na jezeru Mondsee u blizini Salzburga obišli smo sve kampove, svi su u svom sastavu imali – štalu, i svi su jako smrdili. Upravo tako, taj neki oblik „nature turizma“ ili već kako se zove me iznenadio. Ali, šta da se radi, našli smo kamp koji najmanje smrdi, razapeli šator i pala je – kiša. Austrijska kiša koja pada po 5 – 6 dana i gdje su temperature u avgustu oko 10° C.
Zato oni ne kampuju pod šatorom, već u kamp kućicama, i zato su nas gledali tako čudno, a nama nije bilo jasno zašto. I zato danas kažem – soba sjevernije, a kamp može južnije.
Bez obzira na ova iskustva sa vremenskim (ne)prilikama, kampovi su jako dobri (osim onog kod Venecije), imaju jako puno sadržaja (restoran, trgovina, iznajmljivanje svega i svačega, vožnje brodicama, …). Sigurnost je na visokom nivou, pa tako nismo mogli koristiti „bosanske“ utičnice za struju, već smo morali kupiti neke produžetke sa tri rupe (po EU standardima) u Italiji. Međutim, valjda su Švicarci otišli korak dalje pa talijanske utičnice sa tri rupe nisu mogle da napajaju švicarsku struju, pa smo opet u Švicarskoj kupovali odgovarajuće utičnice. Nije šala, politika EU se miješa i u sigurnost utičnica. Meni lično je bio gušt da u takvom kampu napravim bosansku kafu u džezvi.
Kampovi su možda i previše izdepilirani, ušminkani, što je nama čije je oko naviklo na bosanski nered bilo više nego neobično.
Turistički sadržaji
Ima ih za sve ukuse. Bez obzira da li ste na jezeru, moru, planini, turistička ponuda je tu i bukvalno vam se gura pod nos.
Sportski turizam, a posebno biciklizam je priča za sebe. Staze za bicikliste na izletištima su obavezne, kao i šetnice označene sa kilometražom i nadmorskom visinom. U gradovima biciklisti imaju podjednak tretman kao i automobili, za razliku od moje Zenice (a i ostatka BiH) gdje samo čekam da me neko „satare“ sa autom.
Nacionalni specijaliteti su na svakom koraku, izuzev Mađarske koja me neugodno iznenadila odsustvom bilo čega njihovog, nigdje čuvenih mađarskih kobasica, čardi, mađarskog piva, … Trgovine su pune zapadnoevropskih proizvoda, dok, na primjer, Austrija ljubomorno čuva svoje Mocart kugle, istoriju, arhitekturu, hortikulturu,… Onda se pitam kako li će naš bosanski ćevap proći u ovoj turističkoj globalizaciji.
Iskrena da budem, austrijska i talijanska jezera nisu ništa ljepša od bosanskih, ali su: očišćena, sređena, sa izgrađenim hotelima i bungalovima, organizovanim kampovima, obilježenim šetnicama. Jednostavno rečeno – uređena su i pripremljena za turiste.
Gdje smo mi u ovoj priči
Mi smo negdje i nigdje, zavisi iz koje perspektive se gleda. Da bi uopšte počeli da razmišljamo o turizmu i da nudimo turističke sadržaje moramo da, kao država, povedemo računa o ličnoj higijeni. Bosna i Hercegovina je lijepa zemlja, tako su nas barem učili, i to nije daleko od istine, ali je, iskrena da budem, jako prljava zemlja.
Nešto kao lijepa, ali dobro zapuštena djevojka. Poodavno mi je jedan prijatelj rekao kako ja previše očekujem, i kako smo mi mlada država. Možda je tada BiH i bila mlada, ali sada već ulazi u punoljetstvo i treba misliti o svojoj budućnosti.
Ne želim, ali moram reći da me uvijek oduševi potreba običnog (recimo) austrijanca, koji i ne mora nužno biti bogat (što se vidi po imanju i kući), da očisti okućnicu, ošiša živicu, složi nacijepana drva, posadi cvijeće, napravi cvijetnjak, okreči kuću, … To je ta lična higijena koja nama nedostaje.
Oduševi me čistoća ulica, uređenost dijelova oko državne ceste, gdje nema šikare i rastinja, čistoća izletišta, odlaganje smeća, … Tek kada to uradimo, možemo početi da razmišljamo o turizmu, a do tada će valjda i Turističke zajednice odlučiti šta će konkretno uraditi da privuku turiste.
U BiH ima i svijetlih primjera. Neki od njih, koje sam ja imala priliku posjetiti su Bijambare, kula u Tešnju, Široki Brijeg, stari grad u Jajcu, Bihać sa čistom i lijepom Unom, … Ali me bude stid smeća kod mlinova na Jezeru kod Jajca, Vlašića, Smetova, rijeke Bosne i Zenice (koja, usput rečeno, ima rafting klub), smeća koje svakodnevno gledam po ulicama Zenice. Bude me stid našeg bosanskog hajvanluka, a govorimo kako imamo turističku ponudu i kako očekujemo turiste. Pravi turist ne ide u hajvanluk (uz čast izuzecima).
Autor bloga: Sanela Agačević
