Otvaram oči. Jutro je, svjetlost se teško probija kroz zavjese. Ne boli me glava, dobro je. Mrzim jutra sa glavoboljom kada moram želudac obradovati sa brufenom. Sretna sam i ja i moj želudac. Bar za sada.
Misli su još snene, opuštene, dok polako ustajem iz kreveta. Pogled prema ormaru, šta obući? Hladno je, natrpala bi na sebe deset deka, ali ne ide. Jutros sam raspoložena za boje. Da, dodaću malo crvene da razbije sivilo zimskog dana.
Šminka? Što da ne. Uvijek kada dvojim sa oblačenjem i šminkom, sjetim se pjesme „Malena“ grupe Elemental i stiha: „Kad nisi za sebe, za koga si lijepa?“. Danas ću biti za sebe lijepa.
Kućni ritual završavam kafom, polako, najmanje četrdesetpet minuta uživanja uz veliku šoljicu crne kafe i cigaretu (znam, treba prestati pušiti). U toj tišini kojom vladam ja, šoljica kafe i cigareta misli oživljavaju. Obaveze, vražije obaveze i rokovi i datumi i porezi i duguje i potražuje. Šta sam radila jučer? Jesam li završila sve obaveze? Treba li kome da telefoniram? Viber još šuti.
Gledamo se laptop i ja par minuta. „Otvori me“, kaže on, „u meni sve piše“. Do vraga, u pravu je. Tu je famozna „to do“ lista koja će da mi kaže koga sam zaboravila, ili možda nisam, šta treba da uradim. Ona će da mi kaže putanju dana. Vražija „to do“ lista. Kad god je otvorim, kolika god da je, velika je. Mozak je već u trećoj brzini. Šoljicu ću oprati popodne kad se vratim sa posla. Ili naveče, ko zna gdje me „to do“ lista odvede.
Tada kreće puna četvrta brzina. Sve do kancelarije.
Početak je 2019. godine a ja ću do kraja marta biti u 2018. godini. Tri mjeseca produžene mladosti koja ubrzano donosi starost.
Popisi, pripreme za PDV prijave, jesu li klijenti donijeli svu dokumentaciju, sravnjenje kartica pred slanje IOS-a, obračun plaća, akontacije poreza na dobit, jesmo li svima čestitali Novu, ko nije platio fakturisane usluge da zovem, greška jedna, greška druga, ispravljam greške, telefon zvrči, viber kljucka u mozak, počinje dernek.
Kako je bilo na odmoru, pita me neko. Gdje? Kakvom odmoru? Samo fotografije kad vidim sjetim se da sam nekada davno, prije par dana, bila na četverodnevnom odmoru.
Vi idete na skijanje petnaest dana? Divno. Krasno. Stišćem zube. Dijete ne zna skijati jer mu je mater računovođa i jer svake godine zimi radi godišnje obračune pa ga ne može odvesti na planinu. Znam ja za školu skijanja, ali nije to to. I mater bi da skija. I mater bi da uživa u zimskim čarolijama.
Vi idete u terme? Prelijepo. Ako još jednom stisnem zube, ostaću bez njih. Uživajte u sauni i za nas. I da, pazite kako trošite novac sa biznis kartice, ne plaćajte svašta sa njom, poslije to treba peglati.
Prođe pola dana sa svim bitnim i nebitnim obavezama koje su bile na „to do“ listi, ali i onima koje su tu „preko štele“ dospjele, sa naznakom „hitno“. Vrijeme je za popodnevnu kafu. Gledam šolju i kafu i cigaru i razmišljam da malo ne razmišljam. Bar petnaest minuta. Ne ide, ali se barem smijemo. Nas pet se smijemo. Pričamo gdje ćemo izaći preko vikenda. Sreća, nada, smijeh. Šta obući? Pa nešto crveno, naravno. Svaka ima svoju boju za tu noć.
Pa dobro, i nije bio tako strašan dan. Ostalo je još obaveza na „to do“ listi, ali neka idu u sljedeći dan. Bitno je da je na vrhu, velikom slovima – izlazak u pub, u crvenom :-).
Obojimo dane, ne dajmo da nas ostare obaveze, smijmo se kad ne možemo da ne mislimo. Nije da je lako, ali nije ni toliko teško, vjerujte mi na riječ. Probala sam i radi.
Sretna Vam Nova 2019.
Napomena: Tekst objavljen u uvodniku časopisa “Računovodstvo i finansije”, FEB dd, Januar 2016. godina
Autor: Sanela Agačević
