Kad god pričamo o poslovanju, njegovoj uspješnosti, održivosti, rastu, nailazimo uglavnom na savjete šta TREBA raditi. S obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo, a koje su daleko od pogodnih, pomislimo često da je za uspjeh u upravo ovakvim okolnostima potrebno znati – šta NE TREBA raditi. Reklo bi se, onako „na prvu“, sve se svodi na isto. U konačnici da, ali ugao posmatranja je drugačiji, pa stoga i rezultat – (ne)uspješnost poslovanja.
Neki od savjeta:
NE UPLAĆIVATI minimalan osnivački kapital
Uplata osnivačkog uloga treba biti veća od minimalnog (2.000 KM) jer za početak bilo kakvog biznisa 2.000 KM je neozbiljna suma. Društva koja se registruju sa 2.000 KM osnivačkog kapitala kasnije novac ubacuju u društvo putem popularnih pozajmica, što nije nelegalno, ali nije ni sasvim bezopasno.
NE TREBA FINANSIRATI dugoročnu imovinu kratkoročnim sredstvima i obrnuto
Opravdanost investicije je prvo i najbitnije pitanje, a odgovor se dobije analizom investicije, izradom elaborata, biznis planova, investicionih projekata i dr. uzimajući u obzir određene parametre kao npr. vrijeme potrebno za instalaciju ili izgradnju stalnog sredstva, vijek trajanja stalnog sredstva, rizik u tekućem poslovanju, razvijenost tržišta na koje se planira plasirati proizvod, ekološka prihvatljivost poslovnog projekta itd.
NE TREBA dozvoliti da društvo izvrši investiranje bez prethodne analize poslovanja, rizika poslovanja i tržišta za eventualno nove prozvode, pa se susreću sa ogromnim poteškoćama prilikom povrata sredstava.
NE TREBA ići ka „najbržem“ kreditoru. Ponekad je bolje sačekati i malo dužu proceduru a pribaviti realno potrebna novčana sredstva.
NE UZIMATI bespotrebno velika sredstva (stvarati rezerve i sl.).
NE FINANSIRATI kratkoročnim izvorima nabavku dugoročne imovine i obrnuto.
NE RUKOVODITI se isključivo motom da je bolje duži rok otplate kredita, jer on automatski „povlači“ sa sobom veću kumulativnu kamatu (između ostalog).
NE POSMATRATI samo kamatu kao cijenu pozajmljenog novca.
NE DAVATI bespotrebno visoke garancije u vidu hipoteke na nekretnine jer nam time ostaje „zarobljen“ dio nekretnine i ostajemo vezani za tu poslovnu banku ukoliko bi kasnije željeli proširiti kreditni okvir.
NE KORISTITI GRACE PERIOD ako zaista nije potreban (npr. potreban je u slučaju da se radi o poljoprivrednoj, građevinskoj ili nekoj drugoj djelatnosti gdje treba duži vremenski period da se realizuje ulaganje).
Cijena pozajmljenih sredstava se uglavnom poistovjećuje sa kamatnom stopom. Cijena kredita je relativna kategorija i pitanje je šta banka kada odobrava kredit smatra pod cijenom kredita. Da li je to sama kamata ili su to i dodatni troškovi provizije banaka, troškovi obrade zahtjeva, nalazi sudskih vještaka za procjenu pokretnih ili nepokretnih stvari koje se zalažu kao garancija, troškovi upisa hipoteke u zemljišne knjige, troškovi ovjere ugovora u nadležnom sudu, mjenice i dr. Cijena kredita se treba okarakterisati kao povoljna tek kada se uzmu u obzir svi troškovi koje će društvo imati do momenta realizacije kreditnih sredstava, a mogu se direktno vezati za dobijanje sredstava.
NE UĆI U SISTEM PDV-a bez analize
Na samom početku je najbitnije NE odlučiti se na ulazak ili neulazak u sistem PDV-a bez analize najmanje četiri elementa: strukture kupaca, visine godišnjeg oporezivog prometa, statusa izvoznika i planiranih investicija. Ovo je najčešća dilema novoosnovanih privrednih društava.
Da li ući u sistem PDV-a? Ako da, zašto i šta mi može pozitivno „donijeti“ takav status?
Ako ne, da li gubim potencijalne kupce na tržištu?
Dilema i pitanje na koje nema jedinstvenog odgovora.
Ulazak ili neulazak u sistem PDV-a bez da se iznalazira navedeno može rezultirati: gubljenjem pozicije na tržištu, gubljenjem poreskih olakšica, nemogućnosti izlaska iz sistema PDV-a i sl.
Zašto su bitni baš navedeni elementi?
Struktura kupaca je važna iz sljedećih razloga: Kupci fizička lica (npr. ako se radi o maloprodaji) nemaju interesa za PDV-om na fakturama (fiskalnim računima) za kupljenu robu ili usluge. Stoga, u slučaju da je privredno društvo registrovano isključivo za maloprodaju NE bi se moralo / trebalo registrovati u sistem PDV-a. Izuzetno, moraće uraditi registraciju ako oporezivi promet, iako je ostvaren prodajom robe ili usluga fizičkim licima (PDV neobveznicima), prelazi na godišnjem nivou prag od 50.000 KM. Kupci PDV obveznici uvijek imaju interes da im je dobavljač PDV obveznik. Razlog je jednostavan – imaju odbitni ulazni PDV (ukoliko ostvaruju pravo na isti). U ovoj varijanti privredno društvo NE smije isključiti ovu informaciju jer može postati nekurentno na tržištu što će direktno uticati na prihod, likvidnost, i u konačnici na održanje poslovanja.
Visina godišnjeg oporezivog prometa je „zakonski“ limit, i iznosi 50.000 KM za obaveznu registraciju u sistem PDV-a. U ovom aspektu priče o (ne)ulasku u sistem PDV-a nisu bitna pravna lica koja pređu ovaj prag, već pravna lica koja još uvijek nisu prešla prag, a žele se dobrovoljno registrovati (na osnovu Ugovora o poslovnoj suradnji koji dokazuju da će se / da se planira ostvariti oporezivi promet veći od 50.000 KM).
Status izvoznika je jako bitan faktor, iz jedinog razloga – mogućnosti povrata PDV-a. Veoma često u startu privredna društva buni činjenica da je izvoz oporeziv sa nultom stopom PDV-a, a može se izvršiti povrat ulaznog PDV-a. Bez obzira na tu činjenicu, sva pravna lica koja se bave izvozom dobara, ili obavljaju usluge koje su prema članu 15. Zakona o PDV-u oporezive prema mjestu primaoca usluge (tj. nisu oporezive „bosanskim“ PDV-om) NE treba da se opredjeljuju za neulazak u sistem PDV-a. Čak i u slučajevima kada ih neko (a veoma često i računovođa) savjetuje da to ne čini jer će biti češće predmetom kontrole od strane inspektora UINO. Sticanjem statusa PDV obveznika i povratom PDV-a u ovom slučaju se osiguravaju dodatna novčana sredstva i utiče na poboljšanje likvidnosti, što svako privredno društvo treba da iskoristi.
“NE” je moćno. Nekoga potakne da radi upravo suprotno, ali mene lično već duži period frustriraju tekstovi o tome šta DA se radi da bi se uspjelo (u bilo kojoj oblasti poslovanja, pa i u životu). Zlatna pravila ne postoje, bez obzira što ih neki svode i na “magičnih sedam”.
Autor: Sanela Agačević
Fotografija preuzeta sa www.freedigitalphotos.net
