Branilaca Bosne 2A
Zenica, Bosna i Hercegovina

+387 32 442 750
info@chronos.ba

PON - PET
08:00 - 16:00

Radna subota na poslu. Stigla pošta, 10-tak koverata koje otvaram, i negdje na petoj koverti pocrvenih. Opomena Turističke zajednice ZE-DO kantona o neplaćenoj članarini unazad dvije – tri godine. Pored opomene za neplaćeni (navodni) dug obavještavaju me da moram plaćati akontaciju svakog mjeseca, a ne čekati kraj godine pa da platim sav dug.

Platila sam članarinu turističkoj zajednici, i imam dokaze za to, i znam da veliki broj drugih preduzeća i samostalnih poduzetnika plaćaju tu nesretnu članarinu, pa mi nije jasno zašto me neko „opominje“ za nešto što sam uradila, a da pri tome tvrdi da to ipak nisam uradila. Ali, s obzirom da je radnja ove priče u BiH, ne treba da čudi, i neke stvari treba pojasniti.

Suština je u sljedećem:

Svaki obveznik (preduzeće i samostalni poduzetnik) plaćanja članarine Turističkoj zajednici ZE-DO Kantona i Turističkoj zajednici FBiH svake godine podnosi (jer mora) obračun visine te članarine (na propisanom obrascu), uz finansijske izvještaje ili poreznu prijavu. Obračun podnosi Poreznoj upravi, u čijoj je nadležnosti da se „brine“ o naplati te članarine, jer je ta članarina „proglašena“ javnim prihodom.

Porezna uprava redovno arhivira podnešene obračune u „papirnoj formi“, ALI nigdje u svom softveru ne evidentira ta zaduženja. Prema tome, Porezna uprava je primila obračun, ali onoga ko ga je donio nigdje nije „zadužila“, pa nema evidencije o tome.

Međutim, Porezna uprava traži da se članarina plati, najčešće prilikom izdavanja Uvjerenja o izmirenim obavezama. Ako ne platite – nema uvjerenja, a dokazivanje da je plaćena članarina je sizifov posao. Svaki put obveznik mora kopirati virmane i izvode da je platio, pa zajedno sa obračunom (koji je već predao Poreznoj upravi koji je odgovorno lice arhiviralo „u papirnoj formi“) dokazivati da je članarina plaćena. I svaki put isto.
Zašto je tako – ne znam, ali znam da je veoma zamorno. Daleko jednostavnije bi bilo da se, kao i za druge javne prihode (npr porez na dobit, porez na dohodak) u Poreznoj upravi evidentira u tom famoznom softveru zaduženje, pa kad obveznik (preduzeće ili samostalni poduzetnik) plati, onda se i uplata evidentira, jer su banke dužne dostavljati podatke o tome. Zašto to nije tako – ostaje pitanje sa nepoznatim odgovorom.

Međutim, iako se Porezna uprava „brine“ o naplati članarine, komunikacija između nje i Turističke zajednice ZE-DO i FBiH je negdje „pukla“, tako da Turistička zajednica nema informaciju ko je koliko dužan, ko treba da plati, ako treba koji je to period i sl. E sad, pošto Turističkim zajednicama treba novaca (što je očigledno), odlučili su da obveznicima pošalju opomene, pa da se svaki pojedinačno „pravda“ i dokazuje da je platio i koliko je platio. Kao da zaposleni u preduzećima i poduzetničkim radnjama nemaju pametnijeg posla nego trošiti SVOJ telefon, na račun svojih TROŠKOVA, gubiti SVOJE VRIJEME, da bi dokazali da su u pravu, jer je negdje tamo – pukla komunikacija.

Sve ovo me ponukalo da počnem razmišljati odakle počinje „priča“ o turističkim zajednicama i članarini?

Davne 1996. godine objavljen je Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH, u 2003. je imao izmjene  u dijelu osnivanja i rada općinskih Turističkih zajednica.

Citiraću samo neke dijelove navedenog Zakona:

„Turistička zajednica osniva se radi jačanja i promicanja turizma Federacije BiH i privrednih interesa pravnih i fizičkih osoba, u djelatnostima ugostiteljstva i turizma i sa tim djelatnostima neposredno povezanih djelatnosti.“

Jeste li vi osjetili jačanje turizma? Ja nisam.

„Obaveznim članom turističke zajednice postaje svaka pravna i fizička osoba koja na području Federacije ima svoje sjedište ili poslovnu jedinicu koja ostvaruje prihod obavljanjem ugostiteljskih i turističkih te sa turizmom neposredno povezanih djelatnosti.“

Ovo praktično znači – država osniva Turističke zajednice i proglašava njihove članove, koji će plaćati članarinu jer ih je država „proglasila“ članovima. Kada se čita ovaj dio, „na prvu“ se čini da članovi famoznih Turističkih zajednica postaju samo oni koji se bave ugostiteljskom i turističkom djelatnošću, međutim, „kvaka“ je u nastavku rečenice – i sa turizmom neposredno povezanim djelatnostima, gdje su se na kraju našli i trgovci (???).

„Zajednički ciljevi turističkih zajednica su:
1. unapređivanje općih uvjeta boravka turista i to osobito podizanje kvalitete turističkih i drugih komplementarnih usluga, očuvanjem i stvaranjem prepoznatljivog i privlačnog turističkog okružja i siguranjem turističkog gostoprimstva na području za koje su osnovane.
2. promocija turističkog proizvoda područja za koja su osnovane, sukladno sustavu promicanja urizma i njegovim posebnim i općim zadaćama od razine mjesta do razine Federacije, a radi uključivanja u europske i svjetske turističke tijekove.
3. razvijanje svijesti o važnosti i gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma, te po potrebi i važnosti očuvanja i unapređenja svih elemenata turističkog proizvoda određenog područja, a osobito zaštite okoliša.“

Ostvarenje ciljeva nisam primjetila niti u stvarnom životu, za ovih 16 godina od kada postoje Turističke zajednice, a nisam našla ni slova na njihovim oficijelnim web stranicama.
16 godina nije malo.

Ovim Zakonom su osnovane Turistička zajednica FBiH i po jedna Turistička zajednica u svih 10 kantona. U periodu od 1996 – 2003 postojale su i opštinske Turstičke zajednice, ali se neko pametan sjetio da ih „ukine“ izmjenama Zakona u 2003. godini. Od tada, imamo Turističku zajednicu FBiH i deset kantonalnih Turističkih zajednica koje (bi trebalo da) se brinu o – gore navedenom, između ostalog.

Kada su Turističke zajednice osnovane, trebalo je i „obezbijediti“ novac za njihovo finansiranje, pa je na osnovu ovog Zakona donešena Uredba o članarinama u turističkim zajednicama. Njom je propisano da „članarinu turističkoj zajednici dužna je plaćati pravna osoba …., ali i fizička osoba, odnosno samostalni poduzetnik“. Interesantno je da djelatnost koju obuhvata obaveza plaćanja članarine nema direktne veze sa turizmom, ali – zakon je zakon.

Koliko košta biti član Turističke zajednice?

Pomenuta Uredba govori puno toga o turstičkim razredima, raspodjeli sredstava između Turističke zajednice FBiH i deset kantonalnih turističkih zajednica, osnovici za obračun i plaćanje članarine i dr. Svako mjesto je „razvrstano“ u razrede (A, B, C i D), pa preduzeća i samostalni poduzetnici plaćaju članarinu prema mjestu sjedišta poslovanja.

Preduzeća koja „pripadaju“ razredu A plaćaju članarinu turističkim zajednicama primjenom stope 0,05% na UKUPAN godišnji prihod, razred B – 0,045%, C – 0,04% i D – 0,035%.
Samostalni poduzetnici koji „pripadaju“ razredu A plaćaju 0,025%, B – 0,02%, C – 0,015% i D – 0,01%, na ukupan prihod.
Zenica, vjerovali ili ne, spada u razred A, prema Pravilniku o proglašenju i razvrstavanju turističkih mjesta u razrede, niko nije razvrstan u razred D, a u razredu C je samo Gornji Vakuf, Ilijaš i Vogošća.
Ako bi mene pitali, ja bi nas sve razvrstala u C ili D, ali tada bi plaćali puno manje članarine.

Pored upitne osnove za razvrstavanje u pomenute razrede, na osnovu čega obveznici plaćaju više ili manje članarine turističkim zajednicama, ključna su pitanja: „Šta rade Turističke zajednice?“ i „Kako troše novac koji im se plaća?“

Kao građanin FBiH i stanovnik Zenice, nisam ni primjetila ni osjetila rad turističkih zajednica. Međutim, uredno sam plaćala članarinu jer je to propisana obaveza, i redovno sam, onako dječije i naivno očekivala da će se početi malo više „raditi“ na tom našem BiH turizmu.

BiH je zemlja koja obiluje prirodnim bogatstvima, ali su ta bogatstva do te mjere zanemarena da se veoma često pretvaraju u ruglo. Postoje područja koja se djelomično održavaju, ali imamo i područja na koja ni pijan turista ne bi otišao. Možda je tzv. gradski turizam i najrazvijeniji, ali druge vrste – jako slabo ili nikako.

Ja svoje goste u Zenici nemam gdje odvesti. Znam za Vranduk, Smetove, Bistričak, piramide u Visokom i sl., ali ja očekujem pravu turističku destinaciju, kakvu imam priliku da vidim kada odem na sjeverozapad. Čistu, urednu i sadržajnu turističku destinaciju. Zar je to toliko teško i zar toliko košta?

Turističke zajednice vjerovatno u svom izvještaju imaju niz aktivnosti, ali je osnovno pitanje: „Zašto te aktivnosti ne osjetimo mi, domaći turisti, i zašto nam ne dolaze strani turisti?“

Pitanje gdje se troše novci plaćeni na ime članarine je pitanje bez odgovora, kao i brojna slična pitanja koja se upućuju prema državnim institucijama (a i ove zajednice je „rodila“ država).

Lako je Zakonom osnovati instituciju, „proglasiti“ skoro sva preduzeća i samostalne poduzetnike članovima, članarinu urediti da bude javni prihod (???) da bi se uozbiljilo njeno plaćanje, izlobirati da Porezna uprava „utjeruje“ dugove po osnovu te članarine. Kao da je članarina porez. 
Ali, iako nije porez – jeste javni prihod, pa je zato moramo plaćati.
Ali, iako je javni prihod, (ne) mora se znati gdje i kako su utrošene plaćene članarine.
Nonsens da može niti veći, ali, u BiH, ni nonsens više nije nonsens.

I nije kraj na članarini Turističkim zajednicama, imamo mi u FBiH još parafiskalnih davanja za koje pojma nemamo (kao obveznici) gdje se troše. Redovno se plaća naknada za opštekorisne funkcije šuma, naknada za zašitu od prirodnih i drugih nesreća, opšta vodna naknada, članarina vanjskotrgovinskoj komori, … Ali o njima neki drugi put.