Od kako sam na web stranicu postavila kategoriju „korisne informacije“, a radi se o dnevnicama, toplom obroku, regresu, troškovima putovanja na posao i sa posla i sl., jedina pitanja koja dobijam su na temu dnevnica. Uglavnom pitaju zaposlenici, da li imaju pravo na dnevnicu, da li im poslodavac mora isplatiti akontaciju prije odlaska na službeni put, čime će „pokriti“ troškove parkinga, cestarina, mostarina i sl. pitanja. Dobar dio pitanja je: „da li imam pravo na dnevnicu?“, gdje nakon čitanja vidim da poslodavac izbjegava svoju obavezu, što i nije neka novost.
To me ponukalo da pokušam na jednom mjestu objediniti najvažnije informacije koje se odnose na troškove službenog putovanja.
Za početak je veoma bitno znati na kom „nivou“ i kojim sve propisima se regulišu ove naknade. S obzirom da smo država sa, blago rečeno, specifičnim ustrojstvom, svaki entitet, odnosno distrikt, ima svoje propise o dnevnicama. Tako se sasvim odvojenim propisima reguliše ko, koliko i na koji način ima pravo na dnevnicu, posebno za područje Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), Republike Srpske (RS) i Disktrikta Brčko (DB). Koji propisi se primjenjuju prvenstveno zavisi od sjedišta, tj. mjesta gdje je registrovan isplatilac dnevnice, preduzeće ili drugo pravno ili fizičko lice.
Ilustracije radi, „puna“ dnevnica u zemlji (BiH) je za isplatioca sa sjedištem u FBiH 25,00 KM, u RS 20,00 KM, a u DB 25,00 KM. „Puna“ dnevnica se isplaćuje kada je zaposlenik bio na službenom putu više od 12 sati, od 8 – 12 časova – ima pravo na pola dnevnice, a do 8 časova – nema pravo na dnevnicu.
Bez obzira na entitet, odnosno distrikt, pitanje „dnevnica i troškova službenog puta“ je uređeno na sličan način. Tako uglavnom imamo dvije grupe propisa: prva grupa su propisi koji uređuju visinu dnevnica, troškove službenog puta i sl. donešeni za budžetske korisnike, ali koji se istovremeno primjenjuju i na „privredu“, druga grupa su propisi koji govore o (ne)plaćanju poreza na dohodak na te isplate.
Veoma bitno je znati da se navedeni propisi primjenjuju podjednako i na budžetske korisnike i na zaposlene u „privredi“ (pri čemu mislim na sve koji nisu budžetski korisnici).
Šta obuhvata dnevnica?
Ovo je možda i najbitnije pitanje. Dnevnica, u zavisnosti od države u koju se putuje, „pokriva“ (samo) troškove ishrane. Ostali troškovi se „pokrivaju“ na osnovu računa (za gorivo, parking, hotelski smještaj, …). Takođe je bitno znati da se dnevnica i topli obrok međusobno isključuju pa zaposlenik koji dobije dnevnicu nema pravo i na topli obrok za dane provedene na službenom putu. Izuzetak je službeni put koji traje do 8 sati, kada zaposlenik nema pravo na dnevnicu, ali ima pravo na topli obrok.
Šta kada se putuje kroz više država?
Putovanje nije uvijek tako jednostavno, pa se često mora „proputovati“ kroz više država da bi se stiglo do odredišta. U tom „proputovanju“ se može zadržati kratko, ali i duže, i kako obračunati dnevnicu u takvim slučajevima? Ovdje postoje dva odgovora. Prvi je formalan i glasi: preračunati koliko sati se provelo u kojoj državi i tako obračunati dnevnice. Drugi odgovor je „iz prakse„ i glasi: za sve sate od odlaska do povratka obračunati dnevnicu koja „važi“ za državu u koju je zaposlenih poslan.
Veoma često se ne zna šta je sve službeni put
Službeni put nije samo odlazak direktora na poslovni sastanak :-), to može biti bilo koje putovanje zaposlenika koje je u svrhu poslovanja (npr. edukacija, seminari, stručno usavršavanje i sl.), i za koje postoji valjan dokument – nalog za službeni put. Bez naloga za službeni put se ne može ni očekivati da se isplati dnevnica. Svaki zaposlenik, ukoliko je poslan na službeni put, ima pravo na dnevnicu. Bitno je samo da mu se prije odlaska na službeni put da nalog.
Da li se na isplaćene dnevnice plaća porez?
Plaćanje poreza na isplaćene dnevnice je često pitanje. Zbog toga sam u prvom dijelu teksta napisala da postoje dvije grupe propisa koje se tiču dnevnica i troškova službenog puta, a upravo druga grupa reguliše (ne)plaćanje poreza na dohodak na ove isplate.
Porez na dohodak se plaća onda kada se isplati veća dnevnica od onih koje su navedene u posebnim propisima (to su iznosi koji su na web stranici, a važe za FBiH), ali samo na razliku između većeg isplaćenog i manjeg neoporezovog iznosa.
Npr. isplaćena dnevnica za sl. put u Bihać je 30,00 KM, poslodavac iz FBiH će na 5,00 KM platiti porez na dohodak (jer je po propisima FBiH neoporeziva dnevnica 25,00 KM). I to ne samo porez na dohodak, već i sve doprinose kao da je tih 5,00 KM plaća tog zaposlenika. Zbog toga se uglavnom i ne isplaćuju dnevnice veće od neoporezivog iznosa.
Za koga „važe“ propisi koji se pominju?
Da li samo za budžetske korisnike, da li i za preduzeća (jer ona nisu budžetski korisnici), da li i za strane firme (firme sa stranim kapitalom)? Ovi propisi su važeći za sve budžetske korisnike, preduzeća, organizacije i institucije, NVO i dr. koji su registrovani u (F)BiH. Nema izuzetka ako je neko preduzeće „američka“ ili „francuska“ firma. Posmatra se sjedište, npr. ako je osnovana „američka“ ili „bosanska“ firma sa sjedištem u Sarajevu, a ima poslovnu jedinicu u Banja Luci, onda zaposleni u sjedištu u Sarajevu imaju pravo na dnevnicu u zemlji 25,00 KM, a zaposleni u poslovnoj jedinici u Banja Luci pravo na dnevnicu u zemlji 20,00 KM.
Šta sa ostalim troškovima službenog puta, npr. avionska karta, troškovi noćenja, parkinga, putarina i sl.?
Ti troškovi se isplaćuju pored dnevnice, ali je bitno da se prilože računi o pravdanju istih.
Jedna od specifičnosti jeste korištenje vlastitog vozila u službene svrhe. Tada se zaposleniku, koji je išao na službeni put svojim vozilom, isplaćuje naknada u visini 20% x cijena goriva x pređeni kilometri. Ovako obračunata naknada „pokriva“ troškove goriva i amortizaciju vozila. Često se desi da se zaposlenik pošalje na službeni put sa vlastitim vozilom, da mu se isplate samo dnevnice i ova naknada, a da on na svoj teret snosi troškove parkinga, putarina, mostarina i sl., što je pogrešno.
Možda je najbitnije reći da zaposlenik, ako ide na službeni put, ima pravo na dnevnicu i na naknadu svih troškova koji nastanu u vezi sa tim službenim putovanjem. To pravo zaposlenika je utemeljeno Zakonom o radu i Opštim kolektivnim ugovorom, ali je veoma često strah zaposlenika od otkaza razlog zbog čega ne traži dnevnicu, a niti druge naknade na koja ima pravo.
