Finansijski izvještaji su izvještaji, najčešće nađeni na godišnjem nivou, koji sadrže pet „podizvještaja“: Bilans stanja, Bilans uspjeha, Izvještaj o gotovinskim tokovima, Izvještaj o promjenama u kapitalu i Zabilješke uz finansijske izvještaje.
Finansijski izvještaji za poslovnu 2013. godinu su se već počeli sačinjavati, a prva, i jedna od osnovnih radnji koja prethodi njihovoj izradi jeste – usaglašavanje knjigovodstvenog stanja sa stvarnim stanjem. Rok za predaju je 28.02.2014. godine ovlaštenim agencijama: AFIP dd Sarajevo, FIP dd Mostar i APIF Banja Luka.
Neću ulaziti u (računovodstvene i porezne) detalje, samo ću reći da je cilj ove „radnje usaglašavanja“ da finansijski izvještaji pokažu „fer i istinito“ stanje imovine, obaveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata (dobit ili gubitak). To su čisto računovodstveni principi, ali i logične pretpostavke prije zaključenja poslovnih knjiga i sačinjavanja finansijskih izvještaja.
Šta predstavljaju finansijski izvještaji?
Predstavljaju:
– Stanje imovine, obaveza i kapitala na dan 31.12. (ili neki drugi datum izrade),
– Kumulativni pregled svih prihoda i rashoda koji su nastali u periodu 01.01.-31.12.,
– Pregled priliva i odliva novačnih sredstava po raznim osnovama (ulagački, finansijski,…),
– Pregled promjena u kapitalu i
– Opisne i kvantitativne karakteristike poslovnih promjena i korištenih računovodstvenih politika u toku sačinjavanja finansijskih izvještaja.
Stanje imovine, obaveza i kapitala se „čita“ iz Bilansa stanja.
Korisnici finansijskih izvještaja (kako se to uobičajeno kaže) iz tog izvještaja vide: knjigovodstvenu (koja treba da bude fer i realna) vrijednost dugoročne imovine (nekretnine, pokretnine, prava, potraživanja od kupaca (ispostavljenje a nenaplaćene fakture prema kupcima) i novac. Sve nabrojano predstavlja aktivu Bilansa stanja.
Pasivu sačinjavaju obaveze: po osnovu kredita (finansijske obaveze), iz redovnog poslovanja (prema dobavljačima, zaposlenicima, institucijama), po osnovu poreza, doprinosa i dr. Druga kategorija pasive jeste kapital.
„Matematika“ Bilansa stanja je jednostavna —> Imovina = Obaveze + Kapital, iz koje se mogu „izvoditi“ druge relacije i odnosi. Veoma često se odnosi poremete pa je čitav Kapital „pojeden“ sa gubitkom, čime je automatski „pojedena“ i imovina. Najžalosnije u ovakvim situacijama jeste što takva društva (koja imaju društvenu odgovornost, u najširem smislu riječi) mogu nastaviti „poslovati“ stvarajući i dalje gubitke, obaveze, dugove, … Ne postoji institut „stečaja / likvidacije po sili zakona“.
Bilans stanja je relativno lako „pročitati“. Uglavnom se kao bitni mogu istaći sljedeći odnosi:
– Kratkoročnih obaveza i kratkoročne imovine. U osnovi, društvo treba da ima najmanje isto kratkoročne imovine (zalihe + potraživanja + novac) da bi moglo izmiriti kratkoročne obaveze. Ako nema, znači da je nelikvidno, najjednostavnije rečeno.
– Dugoročna imovina treba da je veća od kapitala (osnovnog + rezerve + akumulirani dobici – gubici)
– Potraživanja treba uvijek da ranije dospijevaju na naplatu u odnosu na obaveze, što se ne vidi u Bilansu stanja, ali bi trebalo da bude navedeno u Bilješkama uz finansijske izvještaje.
Neka društva, na primjer, nemaju značajnu imovinu, što ne mora značiti da su „slaba“. Njima, možda, nije potreban „hardver“ (zgrade, mašine, automobili i sl.), već ulažu u „softver“ (istraživanje, znanje, ulažu u zaposlenike), što se opet ne vidi u finansijskim izvještajima, osim u Zabilješkama uz finansijske izvještaje. Zbog toga se, recimo, na Zapadu, gdje je tržište kapitala razvijeno, finansijski izvještaji pišu u formi bilješki, sa jako puno kvalitativnih, pored kvantitativnih informacija i karakteristika. Iz takvog izvještaja se može steći prava slika strukture, veličine i potencijala društva u odnosu na šture preglede u Bilansu stanja i Bilansu uspjeha.
Bilans uspjeha je drugi bitan izvještaj. On, kako sam već rekla, predstavlja zbir svih prihoda i rashoda za period (najčešće 01.01.-31.12.), što rezultira poslovnim rezultatom (dobit ili gubitak), umanjenog za porez na dobit. On pokazuje uspješnost poslovanja u smislu prihoda i rashoda, i najčešće se upoređuje se prethodnim periodima. Rast prihoda i dobiti znači, po pravilu, „dobro“ poslovanje, mada je veoma bitan i odnos dobiti i ukupnog prihoda. Što je taj koeficijent veći, to je poslovanje bolje i obrnuto.
No, predmet ovog posta nije analiza finansijskih izvještaja, već prezentiranje njihovih osnovnih karakteristika.
Kome (u BiH) trebaju finansijski izvještaji?
Značaj finansijskih izvještaja se mora vezati za razvijenost tržišta kapitala, a tržište kapitala u BiH je nerazvijeno, ma koliko se neki trudili da ukažu na „značajno“ prometovanje na berzama u BiH.
Drugo pitanje koje je, takođe, vezano za tržište kapitala jeste ulaganje stranog kapitala, tzv. inoulaganje. Nema ga, što na izvjestan način opet govori o razvoju tržišta kapitala.
Takođe, direktno ulaganje u druga pravna lica je na relativno niskom nivou u BiH.
Stoga se može reći da finansijski izvještaji najznačajnijem segmentu ili grupi korisnika ne koriste, jednostavno, jer taj segment korisnika nije brojan.
Najznačajniji korisnici finansijskih izvještaja su: banke i druge finansijske institucije, država (kroz kontrolisanje naplate poreza), dobavljači, kupci i zaposlenici.
Kako se mogu „vidjeti“ nečiji finansijski izvještaji?
Finansijski izvještaji nisu tajna. Jednostavno, zahtjevom (uz plaćanje određene naknade), agencije AFIP dd Sarajevo, FIP dd Mostar i APIF Banja Luka će izdati primjerke finansijskih izvještaja svakog pravnog lica.
