Branilaca Bosne 2A
Zenica, Bosna i Hercegovina

+387 32 442 750
info@chronos.ba

PON - PET
08:00 - 16:00

U politici zapošljavanja razlikujemo aktivne i pasivne mjere suzbijanja nezaposlenosti.

Aktivne mjere potiču potražnju za radom.

U te mjere se ubrajaju otvaranje novih radnih mjesta kroz javne radove, posredovanje i savjetovanje od strane službi zapošljavanja, stručno osposobljavanje, prekvalifikacija, pomoć kod samozapošljavanja i sufinanciranje zapošljavanja.
Zatim skraćivanje radnog vremena te poticanje geografske, profesionalne i ekonomske aktivnosti i smanjenje iznosa naknade za nezaposlene.

Kao krajnji ishod tih mjera očekuje se povećana proizvodnja, ali i porast kupovne moći građana te povećana potražnja za robom i uslugama. Pod direktnim aktivnim mjerama zapošljavanja misli se na one koje podižu kupovnu moć građana. Tako nešto je nužno da bi porasla ukupna potražnja za uslugama i proizvodima, jer inače povećana proizvodnja (npr. kroz otvaranje novih radnih mjesta) ne bi imala smisla.

Indirektne mjere se zasnivaju na poticanje proizvodnje.

Na taj se način stvara potreba za otvaranjem novih radnih mjesta. Jedna od takvih mjera je privatizacija društvene/državne imovine to jest prodaja te imovine privatnim ili pravnim osobama.
Prednost privatizacije je u tome što omogućuje identificiranje vlasnika poduzeća (preduzeće više nije „opće dobro“) tako da bi se uopće imalo koga stimulisati na proizvodnju. Općenito, privatizacija je preduslov za razvoj tržišne ekonomije.

Međutim, pozitivni učinci privatizacije postaju vidljivi tek nakon određenog vremena. Na početku dolazi do otpuštanja prekobrojnih radnika radi financijskog oporavka i stabilizacije poduzeća na tržištu.
Važno je da sam proces privatizacije bude proveden korektno (uz veću kontrolu države, raspisivanje javnih konkursa, prodaju po tržišnim cijenama, kompetentnost preduzetnika za upravljanje preduzećem), inače su mali izgledi da dugoročni pozitivni učinci dođu do izražaja i može se dogoditi upravo suprotno od željenog: da dođe do još veće nezaposlenosti.

Nažalost, kod nas u Bosni i Hercegovini upravo se dogodilo suprotno od željenog. Privatizacija nije dala željene efekte kad je u pitanju zaposlenost, došlo je do velikog povećanja nezaposlenosti, jer se većina državni firmi prodala u bescjenje, za papire, certifikate osobama bliskim vlastima koji su kupili firme isključivo radi imovine, a ne da bi nastavili s radom i zadržali postojeće radnike.
Osim toga, vlasti u Bosne i Hercegovine ništa nisu učinili, da za sve one kupce koji su kupili državno preduzeće, a nisu ispunili preuzete obaveze iz ugovora, da pokrenu postupak pred sudovima za raskid kupoprodajnog ugovora.

Pasivne mjere suzbijanja nezaposlenosti

Pasivne mjere za suzbijanje nezaposlenosti služe da bi se na neki način smanjila ponuda radne snage.

Jedna od mogućnosti je smanjivanje zakonom propisane gornje dobne granice zaposlenosti. Po zakonu, svi radnici stariji od 65 godina moraju otići u penziju i osloboditi mjesta za nove radnike. Iako to uglavnom nije opravdano, osim možda u zanimanjima koja
postaju nepotrebna ili su fizički i psihički iscrpljujuća, ta dobna granica se može pomicati prema dolje.

Ostale pasivne mjere odnose se uglavnom na „smanjivanje sekundarne ponude rada“.
Dodjeljuju se stipendije za nastavak školovanja kako bi se smanjio pritisak mladih ljudi na tržište rada.
Može se stimulirati veći broj djece u porodici (tako da radi samo jedan član porodice – što je npr. za naše uslove apsolutno neprihvatljivo).

Dodjeljuju se razni dodaci na plaću jedinom izdržaocu porodice, bez obzira na spol i sl. Međutim, pasivne mjere rijetko su prikladne jer su dugoročni ciljevi, ipak, usmjereni na zapošljavanje što više ljudi, a ne na smanjenje ponude rada.

Posljednja mjera koja bi se trebala primjenjivati jest davanje novčanih naknada i pomoći za nezaposlene.
Sistem novčanih naknada mora pružiti korisnicima potrebnu zaštitu, ali ih mora i poticati na aktivno traženje zaposlenja.

Izvor: www.poduzetnik.ba
Fotografija preuzeta sa: www.pixabay.com