Branilaca Bosne 2A
Zenica, Bosna i Hercegovina

+387 32 442 750
info@chronos.ba

PON - PET
08:00 - 16:00

Već neko vrijeme pratim poticaje za zapošljavanje koje za poslodavce „upriliči“ Federalni zavod za zapošljavanje nekoliko puta godišnje. Iskreno, nisam se baš ni do sada „proslavila“ na tim natjecanjima, ali sam uporna i ovaj post je pisan u prvom licu jednine.

Početkom ove godine sam aplicirala na program „Prvo radno iskustvo 2013“. Sve je bilo lijepo napisano na web stranici Zavoda: „Cilj Programa jačanja konkurentnosti na tržištu rada – Prvo radno iskustvo 2013 jeste da se mladim nezaposlenim osobama bez radnog iskustva dobi do 30 godina, te izuzetno do 35 godina – ukoliko su prijavljene na evidenciju nezaposlenih duže od 12 mjeseci, omogući stručno osposobljavanje za rad u struci i sticanje prvog radnog iskustva u zvanju/zanimanju za koje su se školovale, te na taj način ojača njihova konkurentnost na tržištu rada.”

Svaki zainteresovani poslodavac je mogao detalje programa naći na linku.

Ovaj program do danas, 02. aprila, nije okončan. Deadline za prijavu je bio 09. januar, što znači da je Zavod uzeo (poslodavcima i potencijalnim zaposlenicima) čitava 83 dana. Poticanje zapošljavanja se prilično razvuklo i pitanje koje se odmah nameće je kako se to uopće nama moglo desiti, pobogu?

Prva nelogična „stvar“ je implementacija

Naime, program se u ovoj prvoj fazi odvija tako da se napravi selekcija prvih prijavljenih 150 na spisku, pa onda, ako ostane novca, ide se sa pozivom sljedećih 120, i tako dalje …. svih ovih 83 dana se tako preračunava novac i selekcioniraju poslodavci. Ovdje jako bitnu ulogu igraju sljedeće pitanje i odgovor.
Pitanje: Kako se pozivaju poslodavci koji su aplicirali?
Odgovor: Idemo redom po spisku.

Znači, ko je bio brži, besposleniji, ili možda imao informaciju da će se ići tim putem, požurio je da aplicira. Nigdje u dokumentu koji sam gore linkovala ne piše da će se ka kriterij uzimati redosljed prijava, niti je to do sada bila praksa.

Drugi problem je komunikacija

Nakon obavljenih xy razgovora sve manje znam, jer nema informacija. Na web stranici Federalnog zavoda za zapošljavanje po pitanju ovog programa stoje vijesti stare par mjesecu. U najboljoj varijanti se da lizalo – odgovor: biće uskoro sljedeći program.

Treći problem je nerazumijevanje potreba poslodavaca i zaposlenika

U prijavnom obrascu koji se online popunjavao se mogla birati opcija: poslodavac u jednom kantonu, a zaposlenik u drugom. Šta je tu nakrivo nasađeno? No međutim, ni to baš nije logično pojedinim zaposlenicima Zavoda. Zašto bi se neko iz jednog kantona zapošljavao u drugom? Da li taj poslodavac nužno mora imati registrovanu poslovnu jednicu u tom (zaposlenikovom) kantonu da sve bude ok? Pa šta je smisao cijele priče? Zadovoljavanje nekih međukantonalnih kalkulisanja o sredstvima poticaja ili zapošljavanje? Gdje ode novac? Ako je u drugi kanton odmah nastaje problem.

Četvrti problem jeste struktura prijavljenih poslodavaca

Na web stranici Federalnog zavoda za zapošljavanje su objavljeni spiskovi svih 10 kantona sa prijavljenim poslodavcima. I tako, na primjer, na listi ZE-DO Kantona imamo i sljedeće poslodavce: Federalni zavod za MIO / PIO, Agenciju za privatizaciju u FBiH, JUOŠ “Mula Mustafa Bašeskija”, Općinu Doboj Jug, Zavod zdravstvenog osiguranja ZE-DO kantona, U.G. Pomirenje Zenica, Udruženje roditelja djece sa poteškoćama u razvoju “Mala sirena” Zavidovići i dr.

Nema logike da se poticaj daje budžetskom korisniku, to znači samo da se prelijevaju budžetska sredstva. Budžetski korisnici su u dosadašnjem periodu „pojeli“ dosta novaca od poticaja zapošljavajući ili primajući kao volontere (???) na stotine mladih ljudi koji su nakon godinu dana vraćani na biro. Koji je tu smisao poticaja?

Slična stvar je sa NVO sektorom. Ako posmatram poticaj baš kao poticaj da se jedno ili više radnih mjesta „utemelji“, da se neki novi poslovni proces pokrene, da se premosti taj jaz između „ideje“ i realizacije iste, ovdje ne vidim mjesto niti budžetskim korisnicima niti NVO.
NVO je neprofitni sektor koji se finansira najčešće veoma malim sedstvima koja im ne mogu omogućiti stalno zaposlenog, pa ovaj poticaj koriste samo da bi kratkoročno riješili status određene osobe. Sa druge strane, NVO koji implementira određene projekte, dobije od donatora novac (budžetira ga) za angažman zaposlenika.

Poticaj ima smisla samo ako ide u realni sektor, a to nije budžet, javne ustanove i druge „budžetske kćerke“ niti NVO.

Izvor: Federalni zavod za zapošljavanje
Fotografija preuzeta sa www.freedigitalphotos.net

Autor: Sanela Agačević