Dugo vremena ovaj naslov stoji u mojoj „todo“ listi, i nikako da počnem da pišem na temu „ženskog poduzetništva“.
Možda je razlog što sam žena, pa se na neki način bojim da ne napišem nešto što će druge žene uvrijediti, a preferiram pogled iz drugog ugla.
Zašto iz drugog ugla? Pa jer mi taj ugao uglavnom daje prave informacije o određenoj temi.
Kada čujem termin „žensko poduzetništvo“, zapara mi uši, najblaže rečeno.
Šta zapravo znači „žensko poduzetništvo“? Gdje je „muško poduzetništvo“, „penzionersko poduzetništvo“, „omladinsko poduzetništvo“, „poduzetništvo srednje dobi“ i sl.?
Zašto (se) žene izdvajaju i stavljaju u jedan poseban kontekst poduzetništva, odnosno, možda još bolje pitanje – koje se to žene stavljaju u kontekst „ženskog poduzetništva“? Ko ih i za koje ciljeve želi staviti u poseban kontekst?
Žene u BiH, i sve žene generalno, ne mogu postati poduzetnice. Taj duh poduzetništva se jednostavno nađe ili ne nađe u bilo kome od nas, bez obzira da li smo muškarci ili žene.
Zašto bi uopšte bilo više žena u poduzetništvu? Zašto se uopšte misli da ženama u poduzetništvu treba pomoć? Zašto bi žene bile ugrožene od strane bilo koga ili bilo čega pa im treba pomoć?
Odakle priča o “ženskom poduzetništvu”?
Nisam imala koga drugog, pa sam konsultovala Google.
Na termin „žensko poduzetništvo“ dobijem značajan broj informacija koje se tiču realizacije određenih projekata / projektnih aktivnosti finansiranih uglavnom od strane SAD i EU. Interesuje me istorija termina, ali teško da se sa nečim konkretnim može povezati. Međutim, sve na što sam naišla, „miriše“ mi na feminizam i novac.
Žensko poduzetništvo i feminizam?
Analizirajući sadržaj i informacije sa većine sajtova koje se tiču ženskog poduzetništva (female or women entrepreneurship) nisam mogla povezati ni sa čim drugim osim sa feminizmom.
Feminizam je jako lijepo i sažeto opisan ovdje, kao pokret unapređivanja društvene uloge žena. Kao takav, on se vezuje za dva osnovna vjerovanja: da su žene, zbog svog pola, u nepovoljnom položaju i da ovaj nepovoljan položaj može i treba da se preokrene. Na ovaj način, feministkinje osvjetljavaju ono što one vide kao politički odnos između polova, prevlast muškaraca i podređenost žena u većini društava, ako ne i u svima.
Na primjer, Viviane Reding, v.p. Evropske komisije ne optužuje muškarce već apelira da se u strukturama odlučivanja napokon počnu pojavljivati i žene. Riječ je o nastojanju da se to pitanje riješi zakonom na razini Evropske unije. Ona kaže: “Trebamo muškarce i žene zajedno, a ne same muškarce dok su žene u nekom zapećku. Ako u biznisu muškarac i žena rade zajedno bit će uspješniji i lakše će stvarati nove poslove.”
Možda. Nisam sasvim sigurna.
Feminizam kao pokret je značajno ušao u političke krugove i nastoji poboljšati položaj žena.
Kako? Pa aktivnostima koje se finansiraju iz različitih izvora. Tako dolazim do – novca.
Žensko poduzetništvo i novac?
Sve se vrti oko novca, pa tako i značajan dio aktivnosti koje se provode pod – iza naslovom/a „jačanje ženskog poduzetništva“.
U pitanju su brojni projekti koji se najvećim dijelom „guraju“ iz SAD i EU. U BiH sam naišla na nekoliko asocijacija i mreža koje se bave ovim pitanjem, i to sve na isti način. Najznačajnije su Mreža žena poduzetnica MI BOSPO koja provodi određene aktivnosti u ovom segmentu pod „pokroviteljstvom“ USAID-a, zatim Asocijacija poslovnih žena ONE koja, bar prema informacijama sa web sajta, ima podršku Ambasadora SAD u BiH i dr.
Interesantan dokument na koji sam naišla jeste Izvještaj o ženskom poduzetništvu u BiH koji je nastao kao rezultat određenog projekta od strane Centra za razvoj poduzetništva Tuzla i Univerziteta u Tuzli. Kompletan Izvještaj možete pogledati ovdje .
Neke od preporuka date ovim Izvještajem su:
Promovisanje pozitivnih stavova društva prema poduzetništvu, a posebno prema angažmanu žena u poduzetništvu;
Pomoći start-up preduzećima koje vode žene kroz dostupnost prilika i resursa;
Olakšati žensko poduzetništvo pokrenuto iz nužnosti, ohrabriti žensko poduzetništvo iz prilike;
Iako je finansirano niz projekata sa ovim ciljem, ja ne vidim poboljšanje ekonomske situacije uopšte, pa samim tim ni žena koje imaju svoj biznis.
Ne vidim da su stavovi društva prema poduzetništvu uopšte promijenjeni, niti da je start-up preduzećima lakše, niti da se ohrabruje ičije poduzetništvo, bez obzira da li je nastalo iz nužde ili iz prilike. Ne vidim, a i ne mislim da je ovo pravi put. Mislim da je čitav koncept postavljen naopako, idi odozada, kako više volite.Zašto je koncept naopak?
Postavljeni cilj jeste da žena poduzetnica bude što više i da im bude lakše poslovati (kao ženama), jednostavno rečeno.
Ali, ne može se očekivati, bez obzira na podršku i pomoć, da neko ko je formirana ličnost (a kategorija žena koje su „pokrivene“ ovim projektima su žene srednje dobi) odjednom postane poduzetnik. Ili još gora varijanta – da u nuždi postane poduzetnik, jer je suprug poginuo, ili je lice sa invaliditetom, ili je žena samohrana majka (iz bilo kog razloga) i sl.
U startu je veliki procenat takvog biznisa osuđen na propast. Međutim, u početku se žene ohrabre, poticajima sa Biroa za zapošljavanje, pomenutim projektnim aktivnostima, savjetovanjima da mogu i kako mogu (u okviru „projektnih aktivnosti“), a kasnije, kada se taj njihov biznis „zakoluta“, kada naiđu na probleme i prepreke, ne znaju se snaći. I ne samo žene. Sva ova priča podjednako vrijedi i za muškarce. Jednostavno – ne može neko „postati“ poduzetnik. On / ona mora imati želju, volju, znanje, vještine, spremnost na rizik i bar neka vlastita sredstva da bi biznis imao sigurnost. To se ne može usaditi u nečiju ličnost. Najlakše je registrovati obrt ili privredno društvo. Umijeće je održati ga da živi, danas čak i da životari.
Ovakav koncept je za „državu“ pogodan, ali za „ženu poduzetnicu“ rizičan. Osnivanjem vlastitog biznisa, ona gubi sva prava koja je imala od Zavoda za zapošljavanje (pretpostavka da je bila nezaposlena), država dobija jer ima manje rashode i manje nezaposlenih lica na evidenciji. Ukoliko se biznis ne bude razvijao, „žena poduzetnica“ mora izmiriti sve obaveze prema državi (tu je niko ne amnestira jer je žena!!!) da bi ponovo stekla ranije izgubljena prava.
Poduzetnički duh treba stvarati i ohrabrivati podjednako i kod muškaraca i žena, ali od rane školske dobi, u srednjim školama, a na fakultetu obavezno, i to edukacijama o samozapošljavanju. U tom procesu će jedino sazrijeti zdrava odluka da li će se neko (usuditi) baviti vlastitim biznisom ili ne, bilo da je to žena ili muškarac.
Pogled sa druge strane
Kada čitav koncept „ženskog poduzetništva“ razložim na proste elemente, dobijem sljedeće:
Potrebu i/li interes jedne grupe žena da i druge žene učestvuju u određenim aktivnostima da bi ovim prvospomenutima bila olakšana pozicija u smislu „brojnog stanja“ žena poduzetnica;
Provođenje projekata koji se finansiraju uglavnom iz fondova EU i drugih međunarodnih organizacija, što ja vidim kao jedan poseban vid „ženskog biznisa“.
Zašto bi uopšte bilo više žena u poduzetništvu? One žene koje to žele uradiće to same, bez obzira na fondove, pomoći, subvencije, i bez učešća / pitanja / opravdanja muževa, očeva i drugih pripadnika suprotnoga pola. One koje to žele, moraće na neki način zapostaviti svoju ulogu majke, supruge, domaćice, i to će najčešće za njih raditi – druge žene koje će ona angažovati. Ali veoma često u ovakvoj raspodjeli poslova muški članovi porodice pomognu – svojim “ugroženim” ženama.
Zašto se uopšte misli da ženama u poduzetništvu treba pomoć? Zato što su slabije, ne znaju ili ne mogu same. Ili zato što nekome odgovara da to tako bude.
Žena koja odluči da pokrene vlastiti biznis, a kojoj treba pomoć, bolje je da ga ne pokreće. Grubo jeste, ali je tačno.
Zašto bi žene bile ugrožene od strane bilo koga ili bilo čega? Žena koja se upusti u biznis zna kako će odgovoriti na bilo kakve i bilo čije provokacije. A one mogu doći i od žena, ne nužno samo od muškaraca. Biznis, propisi, pravila i regule ne poznaju muškog ili ženskog obveznika, već samo obveznika, stranu, kupca, dobavljača, …
Zašto (se) žene izdvajaju? Žene su same sebe izdvojile u jednu posebnu kategoriju i samim tim sebi dale epitet „potrebna joj pomoć“, „nedovoljno sposobna“ i sl.
Ko izdvaja „žensko poduzetništvo“? Muškarci ne. Žene. Za svoje potrebe, ili za potrebe određene grupe / sloja žena.
Ja sam bar, u svom radnom životu, uvijek radije i uvijek uspješnije surađivala sa – muškarcima.
Izuzeci su žene koje mogu doći do značajne pozicije, a pri tome sačuvati sve svoj dio “ženske ” ličnosti, da ne ogrube, postanu socijalno i na drugi način neosjetljive, …
Ja sam žena poduzetnik, a veoma često bi se mijenjala sa domaćicom kojoj je sva briga da skuha dobar ručak, da odgaja djecu i brine se da joj muž bude zadovoljan. U svakom pogledu 🙂
