Koliko puta ste se našli u situaciju da ne vjerujete svojim ušima? Informacije koje izlaze iz usta vašeg kolege, radnika na šalteru, državnih službenika, poslovnih partnera nemaju veze sa poslom, profesionalnošću i odjekuju u glavi poput Munkove slike Krika. Vrišteće informacije bez tona.
Zašto ljudi imaju potrebu na poslu razgovarati o svojim, ali i tuđim privatnim stvarima?
Ako je razlog razvoj bliskosti i međuljudskih odnosa, kako se većina zaposlenih žali na lošu radnu atmosferu? Možda razloge trebamo tražiti u sebi, svom jeziku i nekontrolisanoj potrebi da druge „bombardujemo“ viškom informacija.
Poslovno i privatno je neophodno razdvojiti, jer privatnim stvarima na poslu, zanemarujemo poslovne, ali isto tako poslovnim stvarima kući zanemarujemo privatne. Zar nije bolje posvetiti se u potpunosti onome što u datom momentu živimo, bio to posao, bila to kuća i porodica. Ukoliko se „rasipamo“ sigurno je da ne dajemo od sebe onoliko koliko možemo.
Kvalitetni poslovni odnosi se neće razviti ako znamo šta je šalterska radnica jučer spremila za ručak, da je državni službenik isfrustriran „poslovnim zavjerama“, da je nekog, tek upoznatog saradnika žena prevarila sa konobarom, detalje poroda, kako se neko napio i sl. Potiskivanje važnih stvari u momentima kada im se treba posvetiti dovodi do smanjenja kvaliteta obavljenih poslova, ali i onih koji tek trebaju da se obave.
Opuštena atmosfera na poslu je ok, ali granice su ono što nam garantuje da poslovne konflikte možemo riješiti korakom naprijed, bez povrijeđenih osjećanja, koja su se stvorila iz izmišljene, nametnute bliskosti.
U poslovnim, ali i životnim prilikama bi nama svima dobro došla Sokratova tri sita: sito istine, sito dobrote i sito korisnosti. Da li ćete vi prosijati svoje riječi, priče i informacije kroz ova sita? Ja ću da se potrudim. 🙂
Fotografija preuzeta sa: www.freedigitalphotos.net
Pripremila: Sukejna Čaplja
